Civility exercise | Vežba uljudnosti

Civility Exercise | Vežba uljudnosti (2025)

Created and performed by Marija Iva Gocić & Rob Hesp
240 '
U10 Artspace, Belgrade, Serbia.
Created with support from Creative Europe, Goethe Institute.

My mouth gushes. Saliva surges forward to meet the object, the small round edge andbristles feeling their way around my gums, around the soft edges of my cheek and palette.This small formal penetration – this pressing, rubbing, inside my lips. Slow, precise,careful. Entering myself. My mouth fills, with liquid that spreads and swashes, and a kindof foam. I can feel the lightness of the foam, the bubbles in my mouth. They feel lighterthan they should, something artificial or processed. Body chemicals don’t react like that.When my mouth is filled with blood later, it is heavier. Thicker. More definite, stringy. I cantaste it. I can smell it. And when I open my lips and push it out, it falls into the bucket witha weighty smack, for a while refusing to mix with the other liquids present.

This feels like an apology, a denial – a courtesy, a protestation and attempt at civility. Itis not in my nature only to bite, to lie or to bomb.

The exercise moves from feeling sensual and erotic to feeling like some kind of untruth, some kind of attempt to manage or maintain or present. To hide a truth rather than toreveal one.

Maybe the truth is stuck in the gaps between your teeth and soft palette, under yourtongue or the round tube of your throat.

This performance lasts 240 minutes.

U mojim ustima navire: pljuvačka se kreće napred u susret predmetu. Njegove zaobljene ivice i dlačice opipavaju moje desni, meku unutrašnjost obraza i nepce. Malo, formalno prodiranje – pritiskanje, trljanje, unutar mojih usana. Kontrolisano, precizno, obazrivo. Ulazak u sebe. Usta mi se pune tečnošću koja se razliva i rasteže, pretvarajući se u penu. Osećam lakoću te pene, osećam mehuriće u ustima. Lakši su nego što bi trebalo, kao da su veštački, prerađeni. Telesne izlučevine se drugačije ponašaju. Usta su mi kasnije puna krvi, koja je teža. Gušća. Određenija, vlaknasta. Mogu da je okusim. Mogu da je namirišem. A kada razdvojim usne i ispljunem je napolje, pada u kantu uz tup udarac, neko vreme odbijajući da se pomeša s drugim tečnostima.

Sve to deluje kao dugo izvinjavanje, kao samoporicanje – kao gest ljubaznosti, pokušaj uljudnosti. U mojoj prirodi nije samo da grizem, da lažem ili da razaram.

Vežbom se krećem od senzualnog i erotskog ka neistini, ka pokušaju da nešto održim, predstavim, da nečim upravljam. Da istinu prikrijem umesto da je otkrijem.

Možda je istina zaglavljena u prazninama između tvojih zuba ili je zalepljena za meko nepce; možda se krije ispod tvog jezika ili u zaobljenoj cevi tvog grla.

Ovaj performans traje 240 minuta.